Psihoterapeut i psiholog Ajla Terzić za Magazin Moderna otkriva tražimo li pshološku pomoć i zbog kakvih problema.
Govori i o svom radu u Srebrenici, kroz koji je shvatila da ljudi tamo žele da nastave živjeti, a da ih često politika i mediji zarobljavaju u prošlosti.
Piše: Lejla Sarić Ljubović
Moderna: Već nekoliko godina pomažete ljudima razgovorom, savjetima...Može li se tako pojednostavljeno nazvati posao kojim se bavite?
Terzić: Obzirom da većina ljudi ima takav doživljaj o tome šta psihoterapeut radi, može se tako reći ali to bi zaista bio veoma pojednostavljen odgovor. Moram malo razjasniti. Ovim pitanjem se zapravo dotičemo jedne velike teme, a to jeste šta je zapravo psihoterapija, čime se ona bavi i kakav je odnos između terapeuta i klijenta.
Tačno je da je psihoterapija između ostalog i razgovor, ali ne bilo kakav. Obzirom da sam ja Geštalt psihoterapeut nastojat ću dati odgovor iz perspektive Geštalt terapije. Geštalt terapija vjeruje da su ljudi rođeni sa potencijalima i resursima da se nose sa životnim situacijama koje ih okružuju. Međutim tokom života, zadesi nas problem, shvatimo da neke naše šeme ponašanja, uvjerenja koja imamo ili način življenja nisu više funkcionalni za nas i radi toga se osjećamo zaglavljeni, fiksirani, često i nesvjesni svog problema. Tada naša životna energija opada jer izgleda kao da se vrtimo u krugu bez izlaza.
Psihoterapija predstavlja jednu vrstu psihološkog tretmana čiji je osnovni cilj pružanje psihološke pomoći osobama koje imaju neke psihičke smetnje, koji prolaze kroz neku vrstu životne krize, imaju različite vrste emocionalnih problema, problema u komunikaciji ili jednostavno žele raditi na sebi, otkriti nešto novo. Na primjer, uobičajeni problemi s kojim ljudi dolaze su: međuljudski odnosi, problemi u braku, smisao života, bolne separacije, depresija, problemi na poslu, problemi u ljubavi, nedovršeni poslovi iz prošlosti, traumatska iskustva, kriza identiteta, tjeskoba, nedostatak samopouzdanja i sl.
Terapija je zapravo proces u kojem terapeut pomaže klijentu da uvidi svoju situaciju, da je bolje razumije, ohrabruje ga da istraži i otkrije svoje vlastite snage da se nosi sa svakodnevnim problemima, da osvijesti svoje obrasce ponašanja, ukaže mu na druge mogućnosti izbora i vlastite odgovornosti spram života, što ima za cilj da klijent pronađe kreativnije načine prevazilaženja problema ili krize s kojom se suočava. Naravno čitav ovaj proces nije moguć bez iskrenog i autentičnog terapijskog odnosa.
Susret terapeuta i klijenta vodi ka dijalogu između dvije ravnopravne, autentične i neovisne osobe koje imaju u tom trenutku različite uloge. Obje uloge su značajne i snose svoju odgovornost. Dijaloški odnos kojem teže Geštalt psihoterapeuti je osnova terapijskog procesa i podrazumijeva odnos iskrenog doživljaja druge osobe bez zaključivanja unaprijed, prisustvo terapeuta, zainteresovanost za klijenta, razumijevanje, uključenost, spontano prihvatanje kao i potvrđivanje.
Moderna: Koja je zapravo razlika između psihoterapeuta, psihijatra, neuropsihijatra?
Terzić: Ljudi često miješaju pojmove psiholog, psihoterapeut, psihijatar, neuropsihijatar i ne znaju u potpunosti čime se ti ljudi bave. Pokušat ću ukratko pojasniti razlike.
Postoje najprije razlike u edukaciji, a zatim u predmetima izučavanja, metodama i pristupu rada. Psiholog se postaje tako što osoba završi fakultet psiholoških nauka (kod nas to je na Filozofskom fakultetu). On se može baviti širokim spektrom oblasti, a samo jedna od njih je klinička psihologija i psihoterapija (npr. druge su: socijalna psihologija, vojna psihologija, psihologija rada, razvojna psihologija, psihologija sporta, biološka psihologija, forenzična psihologija itd..). Generalno govoreći psiholog izučava ponašanje čovjeka, njegove aktivnosti svjesne i nesvjesne kao i njegov emotivni doživljaj.
Psihijatar je ljekar koji je najprije završio medicinski fakultet, a zatim specijalizirao psihijatriju. On se najčešće bavi izučavanjem uzroka, dijagnostikom i liječenjem težih psihičkih poremećaja poput šizofrenije, kliničke depresije, ovisnosti, i sl. Jedna od razlika između psihologa i psihijatra je da su psihijatri usmjereni na medikamentoznu terapiju, a klinički psiholozi na dijagnostiku u vidu psiholoških testiranja i psihološki tretman. Psihijatar je fokusiran na patologiju tj. bolest dok je psiholog usmjeren i na druge aspekte ličnosti.
Psihoterapeuti mogu biti i psiholozi i psihijatri, a u nekim evropskim zemljama i stručnjaci iz drugih oblasti humanističkih nauka (npr. pedagozi, defektolozi i sl.) ukoliko su se dodatno educirali iz oblasti psihoterapije koja traje u prosjeku od 4 do 5 godina. Značajno je naglasiti da nisu svi psiholozi i psihijatri psihoterapeuti.
Neuropsihijatrija je medicinska grana koja se bavi mentalnim poremećajima uzrokovanim poremećajima centralnog nervnog sistema (mozak i kičmena moždina).
Moram napomenuti da stručnjaci iz ovih oblasti jako puno surađuju, to je nužno obzirom da se bave srodnom problematikom. Npr. Osoba oboljela od kliničke depresije da bi krenula na psihoterapiju potrebno je da posjeti i psihijatra koji će propisati adekvatnu medikamentoznu terapiju. Idealno bi bilo imati idividualan pristup prema pacijentima i kombinirati način liječenja prema potrebama.
Sramota i stigmatizacija društva
Moderna: Susretali ste se vjerovatno sa ljudima koji imaju različite vrste problema, jesmo li zaista društvo koje većinom boluje od postratnih trauma ili su to ipak više obični životni problemi kakve imaju ljudi u drugim zemljama gdje nije bilo rata.
Terzić: Mi jesmo društvo koje je nažalost pretrpjelo mnogo trauma iz perioda rata. Mnogi ljudi su doživjeli strahote i velike gubitke što je i dan danas njihova velika bol. Svaka generacija ima svoja iskustva o tome. Međutim to ne znači da smo društvo koje većinom ima dijagnosticirane psihološke poremećaje. Za to je potrebno da budu zadovoljeni određeni dijagnostički kriteriji. Naravno da ima osoba koji imaju dijagnostikovan PTSP (posttraumatski stresni poremećaj) i tome se treba posvetiti velika pažnja i podrška tim osobama da se nose sa svojim iskustvima. Osobe sa dijagnostikovanim psihološkim poremećajima mogu naučiti živjeti s njima i ne moraju biti marginalizirane skupine društva.
Predstava_ŽabaNpr. u Briselu gdje sam tokom edukacije imala priliku raditi sa osobama kod kojih su dijagnostikovani psihijatrijski poremećaji, značajno je drugačiji pristup prema oboljelenim osobama. Oni imaju priliku i pored bolesti razvijati zdrave, očuvane potencijale ličnosti kroz različite aktivnosti te liječenje nije bazirano samo na medikamentoznoj terapiji. Npr. hipoterapija (terapija koja se bazira na kontaktu s konjem ili muzikoterapija koja je bazirana na kontaktu sa muzikom, bavljenje sportom, umjetnošću, kuhanjem, boravljenjem u namjenskim centrima smještenim u centru grada i sl.)
Moram pomenuti predstavu ŽABA koja je zaista fenomenalna i na vrlo direktan način utiče na povećanje svjesnosti o problemu PTSP-a u našem društvu. Ishod ne mora biti fatalan, novi smisao života se može pronaći, važno je prepoznati problem i na vrijeme reagovati.
Da se vratim na pitanje. Na svu sreću postoje odbrambeni mehanizmi ličnosti, potencijali ličnosti, podrška najbližih, kreativna adaptacija i samoregulacija koji pomažu da osoba što funkcionalnija izađe iz tako teških iskustava kao što je rat. Neko je sebi pomogao tako što je sve zaboravio i nastavio život, drugi su opet koristili humor, treći su napustili zemlju, neki ne vole o tome pričati, kod nekih se dogodilo da su oboljeli od psihosomatskih bolesti, neki su bili kreativni pa pišu romane, snimaju filmove itd, dok su neki ostali fiksirani za taj period. Želim reći da je rat zasigurno ostavio trag na nas kao kolektiv, ali ljudi su kreirali različite načine da se nose sa tim iskustvom i da ga prevazilaze.
Danas, govoreći o društvu generalno, postoje specifični problemi kao npr. velika nezaposlenost, egzistencijalne brige, opće nezadovoljstvo kvalitetom života, međutim postoje i one univerzalne kao za sve ljude npr. ljubav, međuljudski odnosi, odrastanje, separacije, gubici i sl. Kakvi su problemi u pitanju to ovisi i od dobne starosti i iskustva klijenta.
Moderna: U mnogim segmentima našeg društva strog odgoj i tradicionalizam su dosta izraženi, pa da li to ili nešto drugo koči ljude da zatraže psihološku pomoć? Da li su uopšte svjesni da im treba pomoć ili odbijaju tako nešto priznati?
Terzić: U našoj zemlji generalno ne radi se dovoljno na promociji mentalnog zdravlja i njegovog značaja, što otežava osobama sa psihološkim poteškoćama da zatraže stručnu pomoć. Zamislite koliko hrabrosti treba nekome da kaže otvoreno da ima psihički problem u okruženju gdje je to «sramota». Moram malo banalizovati stvar jer uistinu otpor prema razgovoru o tome često zna biti ogroman naročito u ruralnim sredinama.
Osobe sa psihičkim poteškoćama se često stigmatiziraju i ljudi iz tog razloga odustaju od traženja pomoći što može imati veoma teške posljedice kako za pojedinca tako i za njegovo okruženje. Prinuđeni su da traže pomoć na različite načine. Svjedoci smo i toga da ljudi radije pribjegavaju nekim alternativnim metodama liječenja poput posjete vidovnjacima, iscjeljiteljima nego što će posegnuti za stručnom pomoći, što na neki način ukazuje da su svjesni postojanja problema ali izabiru drugačiji način da se nose s njim. Nekada iz neznanja, nekada iz straha od stigmatizacije, odbacivanja i slično, a nekada po svjesnom izboru.
U našoj zemlji postoje stručnjaci, psihijatri, psiholozi, psihoterapeuti različitih pravaca koji zaista odlično odrađuju svoj posao. Na nama je također odgovornost da ohrabrimo ljude da traže pomoć ukoliko im je potrebna i da ih uputimo gdje je mogu pronaći. Na sreću nije sve tako negativno, ljudi se educiraju i spremniji su ulagati u sebe i svoje zdravlje generalno, samim tim i u svoje mentalno blagostanje.
Srebreničani se bore za sadašnjost
Moderna: Koje su to dobne i polne grupe koje najviše traže pomoć?
Terzić: U mom iskustvu to su mlađe osobe, i nema razlika u polnim skupinama. Recimo mlado odraslo doba i odraslo doba. Te generacije su nekako spremnije raditi na sebi, dovoljno su educirane po pitanju toga kako im terapija može pomoći i ne stide se govoriti o tome. Oni više to doživljavaju kao ulaganje u sebe i lični rast i razvoj, a ne kao odlazak kod psihoterapeuta jer su mentalno bolesni. Predrasude da samo «ludi» idu kod psihologa ili psihoterapeuta polako nestaju.
Otpor prema psihoterapiji kod klijenta treba uzeti u obzir, povjerenje se gradi postepeno i ljudi imaju pravo da budu skeptični prema nečemu što ne poznaju. Moramo uzeti u obzir iskustvo osobe koja je pred nama i imati strpljenja da mu ponudimo drugačije iskustvo kontakta.
Moderna: Imali ste zanimljivo iskustvo rada u Srebrenici, koja su Vaša zapažanja iz rada sa stanovnicima tog grada?
Terzić: Ovo pitanje u meni uvijek stvara pomiješana osjećanja odgovornosti, tuge, radosti, neke posebne nostalgije i čežnje prema vremenu i ljudima kada sam tamo radila. Nemoguće je biti na takvom mjestu, a da na vas ne ostavi nikakav trag i da ne padnete pod uticaj kako njegovog jedinstvenog šarma, prirodne ljepote, borbe ali i težine koju osjećate u zraku. Mislim da morate dovoljno dugo ostati na tom mjestu da osjetite njegov puls, koji i dalje kuca ali značajno sporije nego prije.
Moj utisak je da Srebrenica živi u vakumu između prošlosti i borbe za sadašnjost. Budućnost tek treba da se desi. Postoji mnogo nedovršenih poslova iz prošlosti koji značajno utiču na razvoj njene sadašnjosti. Srebrenica je preživjela uprkos mnogobrojnim traumama, samim tim njena sadašnjost vapi za novim prepoznavanjem.
Pored toga što Srebrenica mora dovršiti nedovršene poslove iz prošlosti, mora i živjeti, raditi, biti u funkciji svakodnevnog života. Djeca se tamo rađaju, odrastaju, idu u školu, njihovi roditelji moraju imati zaposlenje, djeca se žele igrati, mladi ljudi žele izaći van, žele ići u kino, putovati, žele voljeti, kreirati dom kao i svugdje drugo. Aspekt sadašnjih realnih potreba Srebrenice se često zanemaruje čak i u medijima koji definitivno mogu uticati na sliku o Srebrenici danas.
To zapravo znači da negiranje i neprepoznavanje sadašnjosti koju Srebrenica ima jednako je opasno kao i negiranje prošlosti koja se tamo desila. Nužno je aktivno raditi istovremeno na obje. Ako se zanemari rad na boljoj, kreativnijoj, perspektivnijoj budućnosti mladi ljudi neće imati razloga da tamo ostanu.
Moderna: Može li neko ko se bavi psihologijom ljudi pomoći i sam sebi u nekim kriznim situacijama života?
Terzić: Moje iskustvo je da može jako puno ali ne i uvijek. Osoba koja odluči da se bavi tim pozivom nekako je i privilegovana i obavezana za stalni rad na sebi. Psihoterapeut pored klijentovih psiholoških procesa istovremeno prati i svoje, educiran je da pravi razlike između toga.
Reći ću vam da su i psihoterapeuti obični ljudi sa svojim problemima i da i sami oni u kriznim situacijama posjećuju svoje psihoterapeute i supervizore.
*****
Ajla Terzić je psiholog sa diplomom Filozofskog fakulteta u Sarajevu, te geštalt psihoterapeut, a specijalizirala je na studiju iz psihoterapijske klinike na Univerzitetu Libre u Briselu.
Član je Društva psihologa u Federaciji BiH, Evropske asocijacije psihoterapeuta i Evropske asocijacije za Geštalt psihoterapiju, te posjeduje certifikate ove dvije asocijacije.
Do sada je radila kao psiholog i psihoterapeut u Crea Thera Srebrenica, internacionalnoj organizaciji za kreativnu terapiju i pružanje psihološke podrške djeci, mladima i odraslim osobama. Takođe, radila je i kao mlađi konsultant u StrikConsultingu, psiholog i psihoterapeut u Trauma Centru ‚Kruh Svetog Ante‘, psiholog u dnevnom psihoterapijskom centru za psihotičnu populaciju Canevas u Briselu. Bila je i psiholog u Geštalt psihoterapijskom centru za personalni rast i razvoj Arboresences u Briselu, te psiholog u Centru za rehabilitaciju od narkomanije i alkoholizma Enaden u Briselu.
Uže specijalnosti Ajle Terzić su psihologija, mentalno zdravlje, psihoterapija, savjetovanje, uredsko poslovanje i administracija.
e-mail:
Ova e-mail adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili JavaScript
