„Svakih otprilike pola stoljeća na ovim našim prostorima dešava nam se da mudraci budu ušutkani, da budale zajašu i da se fukara obogati“, riječi su Ive Andrića.
Treba li komentar ovim navodima? Prepuštamo to na volju našim čitateljima, poznavateljima ratnih i poratnih prilika, svjedocima istine u BiH.
Piše: Ilija Šagolj
Zasigurno ste mjerodavni prosuditi u kojoj mjeri Andrićevi navodi odgovaraju našem stanju. Vjerojatno ste prepoznali ušutkane kao i one koji su zajašili i još jašu ovaj narod. Ključno je ipak da prepoznate one koji su iz fukare prešli o bogatune. Znak njihovog raspoznavanja je njihova retorika koja je protkana domoljubljem. Oni su za sve zaslužni, a nizašto nisu odgovorni. Bar se tako predstavljaju. Odgovaraju samo za svoje stečevine koje brižno čuvaju. Dakako, članovi su ili simpatizeri vladajućih stranaka. Jer bez sprege s njima i jedni i drugi bi bili na gubitku.
Već dvadeset godina u ovoj se zemlji ništa nije promijenilo u glavama naših političara po pitanju unutarnjeg ustroja BiH.Uzroci koji su doveli do rata i danas predstavljaju suštinski problem njezinom razvitku. Iako svi kažu kako žele moderno uređenu BiH, očito je da oni ne vide pravi put ka ostvarenju toga cilja. Činjenica je da je postojeći društveni ustroj nefunkcionalan i u svijetu nepoznat. Kažu da nam je nametnut. Međutim, netko ga je od naših političkih predstavnika potpisao i nitko ga potom nije osporio. Naravno, potpisan je mimo narodne volje što je nedemokratski. Uostalom, tko se to pridržava demokratskih načela ako se zna da se o njima samo uči i samo se donekle primjenjuju u obrazovnim ustanovama.
U ovoj su zemlji prvi vjesnici demokracije ubrzo po preuzimanju vlasti iskopali ratne sjekire i krenuli u otvoreni međusobni obračun. Bio je krvavi rat, upravo onakav kakvim ga je u svojoj knjizi - Anatomija ljudske destruktivnosti - opisao Erich Fromm, kojeg često citiram, gdje je između ostalog rekao: „Ni jedan rat između zaraćenih strana ne izaziva toliko mržnje i okrutnosti kao građanski rat, u kojem se zaraćene strane međusobno poznaju“. Nije li upravo takav rat do prije desetljeća i pol buktao na našim prostorima? Bio je to rat bez pobjednika. Ustvari, bio je to rat u kojem su svi gubitnici. Rat koji je prouzročio na tisuće ljudskih žrtava, raseljavanje naroda i ogromna materijalna razaranja. Mnogi, kuku ne bilo, kažu da je to i nedovršeni rat te ga, možda, i priželjkuju ali, vjerojatno, samo kao dragovoljni davatelji tuđe krvi. Nažalost, rat traje i danas ali na svu sreću nije onaj oružani nego rat u glavama pojedinaca i grupa.
U nekim su slučajevima poništeni rezultati ratnih osvajanja dok su u glavama pojedinaca oni i dalje na snazi i prizivaju njegovo oživotvorenje. Htjeli mi to sebi priznati ili ne, ovaj je rat podijelio zemlju na dva dijela. BiH više nije ono što je bila prije rata, a hoće li ikada biti, ne zna se. Činjenica je da je izmijenjena njena etnička struktura i da je izniklo mnoštvo jednonacionalnih naselja, a i u velikom broju multietničkih sredina najmlađi su naraštaji po nacionalnoj osnovi razdvojeni u vrtićima, osnovnim i srednjim školama i fakultetima i tri su zasebna svijeta. Što kaže Andrić, riječ je o tri naroda sa tri svjetonazora koja bi trebala činiti vjersko, nacionalno i kulturno bogatstvo, a ne biti suprotstavljeni jedni drugima što se, nažalost, često događa. Kako izgraditi tolerantne odnose s međusobnim uvažavanjem i sustav za poštivanjem načela jednakopravnosti, unatoč jasno deklariranih stavova, još nije dan odgovor. Praksa pokazuje da su manjinski narodi u odnosu na većinski u skoro svakoj sredini u BiH u svakom pogledu u neravnopravnom položaju. Možda je baš vrijeme da na društvenu scenu stupe mudraci koji su, kako kaže Andrić, bili ušutkani i snagom argumenata daju prijedlog rješenja.
BiH je puna ratnih posljedica, ratnih rana koje teško zacjeljuju.U mnogim se slučajevima, možda nekad i nespretnim, u BiH otvaraju i nove rane što je ne samo dovodi u stagniranje nego je vodi i u nazadak. I dok je Republika Srpska ovih dana slavila dvadesetu obljetnicu svoga osnutka, za veći broj žitelja u Federaciji BiH je to slavlje predstavljalo omalovažavanje žrtava. Možete misliti kako su to doživjele žrtve hrvatske i bošnjačke nacionalnosti koje su u ratu nasilno protjerane s tog područja, a njihovi članovi obitelji poubijani. Jer samo onaj tko je izgubio člana obitelji, a uz to i zavičaj, zna kakve ožiljke nosi u duši. Ožiljci iz rata u duši i na tijelu, opsesivne slike zavičaja, iznevjerena iščekivanja i nadanja vode nekad i u beskrajno ništavilo.
I bosanskohercegovačko je društvo u cjelini prepuno rana. One su u mnogim segmentima i skrivene, a za takve rane kažu da najteže zacjeljuju. Stoga je krajnje nepromišljeno kad političari, u nekim slučajevima, uzimaju si za pravo nekome praštati u ime nekoga. Svakako, treba poticati na praštanje i oslobađanje od mržnje ali političari trebaju stvarati društveni ambijent za utvrđivanje istine, pomirenja, društvenog ozdravljenja, dok praštanje mora biti proizvoljan čin žrtve. Nismo li svi u BiH, na neki način, žrtve posljednjeg rata? Uzročnici rata ili njihovi sljedbenici koji su i danas na političkoj sceni ne mogu biti graditelji mira, bolje budućnosti i suživota u zemlji u ratu sprženoj. Novo vrijeme traži i nove, politički nepotrošene ljude.
neznase.ba
