neznase!

U HDZ zatišje. Broje političke gubitke. Svi zabrinuti osim glavnokomandujućeg.

Nakon izgubljene bitke zapovjednik podnosi ostavku i bude i kazneno procesuiran. A on se i ne obazire na takvu moralnu obvezu.

Piše: Ilija Šagolj

I dalje jezdi. Je li svjestan političkih žrtvi? Je li ih, možda, ciljano proizveo? Da im pokaže na što je sve spreman. I dalje zapovijeda. I to krajnje autoritativno. Ali samo u svojoj stranci.

Iako je većina članstva u HDZ BiH svjesna pogreški koje čini Čović ipak mu se nitko, bar javno, ne usuđuje suprotstaviti. Dok je političku bitku na razini Federacije BiH svojom pogreškom izgubio s dosta političkih žrtava, drugu je dobio.

I to krajnje uvjerljivo. Pozicije predsjednika Vijeća ministara i ministar pravosuđa, u rukama su HDZ BiH, dok je pozicija ministra za ljudska prava i izbjeglice u rukama „Devedesetke“.  Čović je tu poziciju poklonio Ljubiću koji ju je on poklonio Ljubiću. Upravo tako. Nije novinarska pogreška kako ste, možda, pomislili. Dragan Čović, predsjednik HDZ BiH uzvraćajući dug Boži Ljubiću, koji se pogreškom zove predsjednikom HDZ1990 koji je Čoviću dao političku snagu nakon prošlih općih izbora i ostavio ga u političkoj igri dobio je poziciju ministra za ljudska prava i izbjeglice u Vijeću ministara BiH koju je darivao svome rodjaku Damiru Ljubiću.

Pa dokle više Ljubići? Kao da je „Devedesetka“ njihovo privatno vlasništvo. U toj stranci ništa ne štima, s čim se slaže i njezino malobrojno članstva, a Božo ostaje. Umjesto izbornog on održava izvještajni sabor. Svi zbog toga gunđaju, ali se javno ne oglašavaju. Izuzetak je jedino Slaven Raguž, predsjednik Glavnog odbora HDZ 1990. S tim se ne miri ni članstvo te stranke iz Rame i Hercegbosanske županije. I to je jedan od razloga što u toj županiji vlast još nije uspostavljena. Međutim, najmanje je važno što se događa u toj stranci jer je zasigurno da u njoj sreće nema dok god je njezin predsjednik Božo Ljubić i koji će to vjerojatno biti i kad ostanu bez ijednog člana. Na hrvatskoj političkoj sceni bitan je HDZ BiH ali ne s predsjednikom koji je zbog nepromišljene ekvilibristike predao vlast u Federaciji Lagumdžiji koji je za koalicione partnere uzeo političke trabante , HSP i NSRzB.

Jer što su danas HSP i Narodna stranka radom za boljitak nego podružnice SDP BiH. Naravno, to one možda i nisu po ideologiji jer se pokazalo da je i nemaju nego su to po pokazale svojim dosadašnjim djelovanjem u federalnoj vlasti. Osnovna je djelatnost ovih dviju stranaka do sada bila smjena kadrova u nadzornim i upravnim odborima profitabilnih tvrtki i instaliranje svojih bližih i daljih rodjaka i prijatelja bez bilo kakvih drugih kriterija. I zbog toga se HSP tako minoran podijelio na dvije frakcije. Svi rade na svom nekakvom kanalu umjesto da svoje aktivnosti zajednički umreže i opravdaju svoje sudjelovanje u vlasti koje su se slučajno domogli. Uopće nisu svjesni činjenice da su dobili kratkoročni politički kredit koji su trebali početi vraćati odmah i odužiti se za pola godine. Međutim oni se i dalje zadužuju i ne pomišljaju o povratu duga. A dug je bio i da ne rade po HDZ-ovoj metodologiji ali su je unatoč tome u cijelosti kopirali.

I dok HDZ ima stranačku infrastrukturu, HSP je daleko od toga i umjesto da je gradi oni djeluju u klanovima. Kako drugačije prokomentirati činjenicu ako se pouzdano zna da između HSP-ovaca, predsjednika FBiH Živka Budimira i ministara u federalnoj Vladi Ante Krajine i Vjekoslava Čambera nema nikakve međusobne koordinacije vezano za materijale koji idu na Vladu FBiH. Naime, na Vladi  bez ikakvih primjedbi Krajine i Čambera prolaze materijali za koje se Budimir prethodno javno oglasio da su neprihvatljivi i da štete Hrvatima. Što to drugo pokazuje nego neosmišljenu HSP-ovu politiku. Jednako tako opravdanim se postavlja i pitanje ima li Budimir danas potporu stranke koja ga je nominirala na tu poziciju. Zasigurno je nema jednako kao i što HSP-ovi kadrovi u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti na federalnoj razini nemaju međusobnu potporu. Što im onda drugo preostaje nego čekati kraj mandata ili prijevremene izbore.

Predstojeći lokalni izbori u BiH će opovrgnuti ili potvrditi ovu tvrdnju. Doživi li HSP na izborima politički debakl ništa drugo im ne preostaje nego se povući i predati vlast na federalnoj razini. Dakle, predstojeći su lokalni izbori za njih svojevrsni test političke stabilnosti i nemaju još puno vremena da počnu pripreme kako bi ga položili. Ustvari, pripreme su trebali početi još i ranije ali nisu jer se umjesto osmišljenih političkih aktivnosti bave sami sobom. Tu nema popravnog ispita, ili se pada ili prolazi. A kriteriji su nemilosrdni. Narodu je dosta praznih obećanja. Pa neka se onda gospoda iz HSP upita što su realizirali od obećanja pri ulasku u federalnu vlast i što mogu dalje obećavati. Jer je razjedinjenost i neosmišljena politička strategija hrvatskih političara u BiH došla do pravog izražaja i unatoč predstojećim reformama opravdanim se postavlja pitanje kako će oni formulirati jedinstvene stavove bez obzira na stranačku pripadnost.  

Dok Milorad Dodik, predsjednik SNSD i Republike Srpske tamo i dalje neprikosnoveno vlada i svoju je vladavinu pojačao koaliranjem s tamošnjim SDS-om u FBiH je stanje sasvim drugačije. SDA je izgubila neke od važnih političkih karika, a Stranka za BiH sa Harisom Silajdžićem polako iščezava s političke scene. Smrtni im je protivnik Radončićeva SBBBiH koja je i najjača oporbena politička stranka u FBiH i na državnoj razini. Političko kormilo je već u FBiH preuzeo Lagumdžijin SDP i to ne samo kod Bošnjaka nego dijelom i kod Hrvata. Sudbina Jurišićevog HSP i Lijanovićeve NSRzB u izvršnoj federalnoj vlasti ovisi o volji Lagumdžije, dok i Čovićev HDZ nije ništa u drugačijem položaju. Naime, Čović želi u vlast i rekonstrukcija federalne Vlade koju on stalno zagovara ovisi također od Lagumdžije. I dok Jurišić i Lijanović Laagumdžiju čvrsto drže za ruku Čović se po svaku cijenu želi domoći te ruke. Duboko svjestan svoje povoljne političke pozicije Lagumdžija taktizira. Postao je politički lider u multietičnoj FBiH htjeli mi to priznati ili ne skoro kao i Dodik kod srpskog naroda u RS. Stoga bi možda manja politička bura na hrvatskoj političkoj sceni u BiH bila jedino rješenje u smislu projiciranja  svoga ustavno-pravnog položaja kako bi nadišli svoju političku obezglavljenost u koju su svojom nepromišljenom politikom dospjeli.

neznase.ba