Teško da ćemo ikada na nekoj od svih onih silnih stranica posvećenih domaćem nogometnom prvenstvu ugledati naslov »Sudac postupio po zakonu pa izbacio rasiste s tribina«
Zapamtite to ime: Henri Belle. I nemojte se iznenaditi ako ga za nekoliko mjeseci ugledate u naslovu nekog sumarnog izvještaja o sumornoj sezoni 2011/12. u Prvoj hrvatskoj nogometnoj ligi: »Henri Belle vratio publiku na hrvatske stadione«, »Belle – plačljivac kojem smo se smijali«...
Piše: Predrag Lucić
Ili ako sportske kladionice u svoj program uvrste i klađenje na minutu u kojoj će tamnoputi prvotimac Istre 1961 sjesti na travnjak i zaplakati. Zapamtite i naslov iz ovonedjeljnih novina: »Boysi hukali Belleu, on sjeo i plakao!« Jer taj bi se naslov mogao ponavljati svake nedjelje, sve do kraja ligaške sezone, uz sitne i nebitne izmjene, budući da će Belleu, poput Bad Blue Boysa, vjerojatno hukati i pripadnici Torcide, Armade, Kohorte itd. itd. baš kao i ocvali kibiceri izvan organiziranih navijačkih skupina.
Hukat će se pulskom Kameruncu posvuda u Hrvatskoj, kao što mu se ove subote hukalo i na stadionu "Aldo Drosina". Hukat će mu se kao što se u nas huče i ostalim tamnoputim igračima, bez obzira na boju dresa navučenog preko crne kože. Ali Henriju Belleu će se hukati s posebnim užitkom, jer je već nekoliko puta pokazao da ga majmunsko glasanje publike vrijeđa i ranjava.
A vrijeđat će ga se i ranjavati jer svoje utakmice igra sam i nezaštićen protiv prezaštićene gomile koja će hukati dok ga ne rasplače, svjesna da će u toj neravnopravnoj igri ona slaviti pobjedu, da će joj biti dopušteno da trijumfalno urla dok uplakani Henri Belle bude napuštao travnjak. I da će sutradan u novinama pisati da je Kamerunac opet sjeo i plakao, nakon što je od suca uzaludno tražio da prekine utakmicu.
Teško da ćemo ikada na nekoj od svih onih silnih stranica posvećenih domaćem nogometnom prvenstvu ugledati naslov »Sudac postupio po zakonu pa izbacio rasiste s tribina«, jer i suci računaju s time da im se neće dogoditi ništa ako se zakona ne budu pridržavali, dok bi se u protivnom mogli naći u položaju nezahvalnom poput onoga Belleovog. A takvoga suca koji bi pred urlajućom ruljom stao u zaštitu Kamerunčeva ili bilo čijeg dostojanstva i koji bi time pokazao da drži ne samo do zakona nego i do svoje ljudske časti, na našim stadionima još nismo vidjeli.
Takav nije bio ni Ante Vučemilović Šimunović, sudac koji je Belleu navodno rekao da će prekinuti utakmicu ako se hukanje ponovi i koji vjerojatno misli da je time što je obećao da će poštovati propise oprao svoje ruke. Jer propisi su, eto, takvi da se nakon prvog rasističkog ispada utakmica može privremeno prekinuti kako bi se publika zamolila da prestane s vrijeđanjem, pa tek onda – ukoliko se hukači ogluše o molbu – odsvirati prijevremeni završetak. Ali što ćemo s nezgodnom činjenicom da ono hukanje u 78. minuti nakon kojega se Belle slomio i zaplakao nije bilo prvo nego tko zna koje na toj utakmici? I zašto bi se, uostalom, rasistima davao ikakav popust? Zašto im prvo hukanje ne bi bilo i posljednje? Hoće li vrijeđanje Bellea ostati njegov privatni problem? I hoće li dobiti išta osim velikodušnog savjeta da protiv huligana podigne privatnu tužbu? A mi, hoćemo li se i dalje samo snebivati nad ovim glibom u kojemu je prihvatljivo da olimpijski odbornik i nacional-kulturni elitisti prosipaju rasističke i šovenske »duhovitosti«, pa je onda normalno i da su nam huligani konformisti?
Novi list
